Pripovedanje života u slikama

Meseci se već mere godinama kada me je puki slučaj odveo na stranu jednog zanimljivog fotografa sa domaćih prostora. Više se ni ne sećam kako, da li zbog mog devojačkog prezimena, Gugl mi izbaci Marka Marinkovića, poznatijeg kao Marinković weddings. Prva misao koja mi je protrča kroz pamet bila je tipična i očekivana – ma, ovaj tip sigurno živi negde preko! Vidi kako ima fin dizajn bloga, kako gaji artistički pristup fotografiji, teške su šanse da je ostao u rodnoj Hrvatskoj. Odšetam polagance do opcije About da upoznam čoveka. Na skretanju kod desnog klika sretne me iznenađenje. Talentovani fotograf živi i dalje u svojoj rodnoj zemlji, putuje po svetu i hvata neverovatne trenutke, golim okom nevidljive. One koje tek kroz prizmu fotografa dobiju svoj smisao. Fotografije ovog umetnika su emotivne i životvorne, svi trenuci duboko proživljeni, a njegov životni put odvažan i neuobičajen.

Marko je 29-godišnjak, zabavan, iskren i spontan. Već 7 godina bavi se fotografijom, ne podleže trendovima i uwedding fotografiji iznova nalazi poligon za igru. Kako mu to uspeva?

Ovaj talentovani tip radio je standardni posao od 9 do 5 u kancu kada je najednom odlučio da krene za svojom stvarnošću. Zamenio je rad za drugog radom za sebe na način koji voli. Zvuči kao priča koja uspeva samo negde preko okeana? Da li je „biti sam svoj gazda“ tako jednostavno i bezbrižno? Naročito za kreativnie senzibilitete koji ne podležu standardima. Pitam se pitam.

Kako već duže vreme volim i pratim Markov inspirativan stvaralački put, pomislila sam kako bi zaista bilo divno kada bi opservacije na različite teme od umetnosti do vođenja sopstvenog biznisa ovog darovitog čoveka došle do još većeg broja ljudi koji njegovim iskustvom mogu iznova da se nadahnjuju. Iako već godinu dana planiramo ovo gostovanje (a možda i više!) i to mojom krivicom jer nikako da postignem baš sve što bih želela (Mare, u znak iskupljenja vodim te na obećani sladoled kad dođeš u Beograd. It’s a promise. Officially. :)) konačno je moj sadrug po devojačkom prezimenu Marinković weddings na Frajeru.

Marko je pravi Frajer zato što je izvršio nesebičan uticaj na različite fotografe sa balkanskog područja, oplemenio živote mnogih koji ga prate i kroz vizuru fotografija potcrtao nam je obrise stvarnosti kakvu zaboravljamo da vidimo. Zato je danas ovaj talentovani tip sa velikim srcem tu da nas podseti na ključne momente bez kojih ni život, a ni fotografija ne bi mogli da postoje.

Pošto su meni pomalo dosadila pitanja kakva venčanja volim da radim jer zaista mislim da je svako venčanje priča za sebe, pitaću te, poigravajući se sa Tolstojevom rečenicom, da li su zaista sva venčanja srećna na isti način? Da li je svako venčanje drugačije ili postoji nešto što ih objedinjuje?

“Definitivno nisu jer pojam sreće sigurno nije isti za mene i za tebe. Mene trenutno usrećuje draga koja pleše sama sa sobom na kauču dok kod mene svira pjesma „Srce veliko” grupe Detour. 🙂 Svi mi imamo svoje filmove, neki od nas vole izgovoriti „volim te” dok se kod drugih to podrazumijeva. Neke cure vole dobiti cvijeće, meni osobno je to potpuno nemaštovit poklon, stoga sigurno ne mogu reći da su svi sretni na isti način. Važno mi je da ljude dobro upoznam prije vjenčanja jer ću znati na koji način im trebam pristupiti i što mogu očekivati – kako ja od njih, tako i oni od mene. Čak se ne mogu složiti da postoji neka crta koja objedinjuje sva vjenčanja. U mojim očima svako je posebno, samo je bitno imati svježinu, što sam uvjeren da je nemoguće ako fotografiraš 50 vjenčanja po sezoni. U mom poslu moraš naći svoj tempo kako bi održao kvalitetu i imao prostora za rast.”

Pre nego što si počeo da se baviš wedding fotografijom radio si u kancu posao za kompjuterom. U jednom trenu si prelomio da ne želiš da budeš šraf u sistemu. Zvuči kao američka priča, san svakog mislećeg čoveka. Da li je baš tako? Koliko je hrabrosti, rada, talenta i ljubavi potrebno da bi se čovek bavio kreativnim radom i bio samostalni preduzetnik?

“Znam da zvuči kao američka priča, no zapravo je riječ o vrlo proračunatom riziku. Nisam čovjek koji je riskirao vlastitu egzistenciju jer bi to bilo suludo, ali ipak nisam pustio granu za koju se držim dok nisam uhvatio drugu. Neki mi još i dan danas zbog toga kažu da sam majmun, ali ja sam sretniji nego ikada 🙂 Znao sam da me čeka velika avantura i nadao sam se da će ljudima „sjesti” moj rad, no ovakva očekivanja definitivno nisam imao. Predivno je čitati svakodnevne mailove i poruke potpore od ljudi koji me prate, to me tjera da idem dalje sa još većim žarom i beskrajno sam zahvalan za to. Ljudi žive u iluziji da je posao fotografa lagan, ali u realnosti nije tako. Moram reći da sada radim više nego ikada prije, razlika je samo u vrsti i količini stresa. Samo u ovoj godini odvozio sam 40 000 km autom, uz to svako vjenčanje fotografiram u prosjeku 15 h većinom na nogama sa 12 kg opreme za sobom. Na kraju svega me čeka pet radnih dana editiranja, pa uz to dolazi dizajn book-a i stvari poput pakiranja, slanja, društvenih mreža, korespondencije, a da ne pričamo o obvezama prema firmi i popratnim stavkama. Sve zajedno da bi se kotrljalo konstantno zahtjeva nova ulaganja, pa mjesta za kreativni rast ima prilično malo jer ti jednostavno ne preostaje puno vremena. Doduše, dobro mi dođe prijašnje korporacijsko i poslovno iskustvo pa sam barem organiziran kako treba. Sada znate zašto sam limitirao broj vjenčanja koje fotografiram godišnje. Jedino na taj način mogu svima pristupiti individualno, pružiti nešto novo, a i pojaviti se tamo odmoran, nasmijan i sa svježim očima.”

Kakve ćeš priče pričati svojim klincima? Čini se da je tvoj život pun avantura i novih ljudi. Koliko je takva vrsta posla bitna za unutarnji razvoj i iskustvo koje ćemo ostaviti novim generacijama?

“Uh, nadam se da ću i svojim klincima priče pričati kroz fotografije! Istina je da mi je život prepun avantura u poslijednje vrijeme jer ne mogu spojiti dva dana na istom mjestu, a kamoli kod kuće. Trčim na vjenčanje u Singapuru u 11. mjesecu, pa onda na Tajland u 12. Sve su to jako lijepa mjesta, ali na meni je ipak teret posla. Moji klinci će moći učiti na mojim greškama jer sam ih radio putem, ali sretan sam da ću imati brdo priča i iskustva da ih držim zainteresirane barem neko vrijeme. Kasnije će imati priliku sakupljati svoja.”

Slobodnom čoveku evidentno kapitalizam ne prija, guši ga i ukalupljuje. Gde prestaje mašta, a počinje stvarnost? Možemo li izmaštati svoju sopstvenu stvarnost i živeti je svakodnevno?

“Vrijednost čovjeka kao osobe ne definiraju materijalne stvari. Ja se smatram bogatim čovjekom jer se ne mogu sjetiti države ili grada u kojem sam bio da nemam nekoga za nazvati. Veliki broj mojih mladenaca postali su s vremenom moji prijatelji, pa me čeka prilična količina gostiju na mom vjenčanju jednog dana 🙂 Koliko god kontradiktorno zvučalo, trudim se da mašta preuzme većinu moje realnosti. Mislim da na taj način funkcionira većina umjetnika, nama je surova realnost jednostavno isprazna. Mašta nije bijeg od stvarnosti, ona je začin životu i sredstvo koje nam pomaže da stvarnost bolje razumijemo. Barem ja na to tako gledam.”

Hajde jedno pitanje za sve mlade fotografe kojima si ti uzor, a znam ih dosta ovde po regionu koji oponašaju tvoj rad pošto te već dugo pratim. 🙂 Samo da znaš bio si uzor mnogima, kao da si uboo neku caku koju većina sada pokušava da „skine“.

Šta zapravo jednog umetnika izdvoji iz mase i kako si pronašao sopstven stil? Jesu li to bile godine traganja, osluškivanja zahteva publike ili nešto treće?

“Ako sam nekome uzor onda sam jako počašćen! Oponašanje ili kopiranje nije nužno loša stvar, posebice ako je to korak u traženju osobnog pristupa ili potpisa. Pa sam Picasso je rekao da dobri umjetnici kopiraju, a vrhunski kradu. 🙂 Ne kradem, ali trudio sam se unijeti nešto novo svojim pristupom jer mi je tržište djelovalo prezasićeno i neinteresantno. Loša strana kopiranja nekoga je činjenica da ljudi to vide. Nerijetko dobijem poruku od svojih fanova koja me upućuje na nečiji rad koji sliči mom, no to je način sazrijevanja jednog umjetnika. Jedna nedavna situacija me zaista nasmijala, postoji studio koji je doslovno iskopirao čitav moj cjenik sa gotovo identičnim tekstom i sada ga distribuira dalje. Naravno da mi se javila prva osoba koja je poslala upit meni i njima da mi se pohvali 🙂 Cijenim rad svih svojih kolega. Moje fotografije i pristup nisu za svakoga i jasno mi je da postoje klijenti koji vole klasičan pristup. Svi mi imamo svoj ukus i nije se dobro prilagoditi nečemu samo zato što se većini to sviđa. Ne želim da me netko zove da mu fotografiram svadbu zato jer imam 20 000 fanova na Facebook-u ili jer sam osvojio kakvu nagradu, bio proglašen za nešto negdje i slično. Njihova potreba i poriv bi trebali biti potpuno drugačiji. Na kraju dana meni je njihovo zadovoljstvo najbitnije od svega.”

“Ne mogu točno reći što mene izdvaja iz mase. Ja sam sasvim običan lik koji nema puno kose, ali ima bradu i puno ideja. Mislim da je važno biti prirodan jer s takvim pristupom prema ljudima dobiješ jednako prirodan odgovor. Najbolje se to vidi na fotkama klinaca jer je kod njih instinktivan potez da se posrame i povuku. Ako od njih dobiješ dobar odgovor znači da odašilješ pravu energiju, oni ne znaju lagati :)”

“Ne volim trendove. Sama riječ trend znači da se radi o nečem što je trenutno popularno, ali ima svoj rok trajanja. Volim misliti da moje priče nemaju nikakav rok. Želim da budu iskrene, lijepe i neiskvarene kako danas tako i za 50 godina. Većina naših roditelja ima tri-četiri ispozirane slike pred ogledalom u matičnom uredu. Kada klinci mojih mladenaca odrastu imat će priliku vidjeti iskrene emocije i život kakav smo mi živjeli nekada uz pregršt detalja. Meni su najsmješnije stvari na fotografijama mojih roditelja auti koji su se vozili, stari narančasti Iskrin telefon, televizija bez daljinskog ili zidni tapeti koji su tada bili u „trendu”. S druge strane na tim fotografijama rijetko vidimo osobu kakva je zaista bila jer su većinom ispozirane. Teško ćete naći u albumima svojih obitelji fotografije ljudi koji se iskreno smiju ne znajući da ih netko snima. Fotografije dobivaju na vrijednosti s vremenom, zato na to treba gledati kao na investiciju, a pritom ne mislim samo na vjenčanja. Trenutak jednom kada prođe povratka nema. Ni čitatelj ovog teksta u ovom trenutku nije više ista osoba koja je bila kada ga je počela čitati.”

Kada si video moj blog, jednom si mi u prvatnoj prepisci rekao kako smo u Srbiji skloniji „Pinterest venčanjima“. 🙂 Je li to bio kompliment? 🙂 Zanima me da li primećuješ razlike između stilizacije venčanja u Srbiji i Hrvatskoj? Šta je sa drugim zemljama u regionu, da li još uvek preovladavaju ustaljene sheme i preterana estetika ili se mladenci bore za svoj stil i fazon?

“To je apsolutni kompliment! Svaki fotograf voli doći na vjenčanje koje ima pregršt osobnih i kreativnih detalja. Ja se osjećam kao trogodišnjak u trgovini igračaka! 🙂 Između nas velike razlike ne vidim, ali stranci su otišli korak dalje i puno više vremena posvete da taj dan bude topao, prirodan i iskren. Uglavnom je kod njih riječ o vrlo spontanim i, za naše pojmove, malim vjenčanjima do 50 uzvanika. Sve više sam sklon ljude gurati prema njihovom načinu razmišljanja, ne zbog broja ljudi već zbog koncepta koji je puno jednostavniji i bezbolniji. Oni krenu sa vjenčanjem u crkvi oko 13 h i završe sa plesom oko 1 ujutro. Sve skupa vremenski traje otprilike jednako, no ljudi nisu iscrpljeni vožnjom od njega do nje i ono što je važnije, dan kasnije se probude u normalno vrijeme i mogu funkcionirati. Zato strancima nije bitno da se žene u subotu.

Što se tiče mladenaca koji moraju podleći uvjetima svojih roditelja, ja tu mogu uskočiti samo savjetom. Naši roditelji su imali svoju priliku raditi što žele na dan svog vjenčanja. Sada je štafeta u našim rukama. Iako roditeljima najčešće dugujemo sve što smo postali, mora se znati da je to vaš dan, a ne dan naših roditelja. Postoji dobra fora za one koji žele mali broj starijih ljudi na vjenčanju, a prisiljeni su zvati rodbinu koju gotovo ni ne poznaju – roditeljima uručite broj pozivnica na koje mogu pozvati koga hoće 🙂 Meni je osobno apsurdno pozvadi rođaka kojeg nisam vidio od osnovne škole samo zato jer se to očekuje ili zato jer se naše mame čuju telefonski za blagdane.”

Puno putuješ i zaista mnogo ljudi voli i prati tvoja različita iskustva koja kroz fotografiju prenosiš. Zovu te mladenci širom sveta da tiho i diskretno uhvatiš njihove najintimnije momente. Jesu li ljudi preko otvoreniji u puštanju nekoga u svoj intimni svet? Je li istina da smo mi na Balkanu namontirani i da mnogo brinemo kako mi, prijatelji, rodbina, odnosi izgledaju na fotografijama?

“Na ovo je pitanje i teško i lako odgovoriti. Mi smo poseban tip ljudi, posebice ako se uspoređujemo sa strancima. Imam prijatelje i poznanike koji se zgražaju na američki način međusobne komunikacije, ali činjenica je da oni puno otvorenije iznose svoje emocije u svakodnevnom govoru. Kod nas nećete čuti na ulici da mama prije škole djetetu govori da ga voli jer joj to stvara nelagodu. Zar to ne bi trebala biti potpuno prirodna stvar? Mislim da mi generalno imamo problem sa ekspresijom emocija, a to je vrlo nezdrava stvar. Trenutno se osjećam poput psihijatra. 🙂 Zamislite da na našoj svadbi netko čita zavjete? Mislim da bi mladoženje propali u zemlju od srama, a ti neizgovoreni zavjeti su razlog zašto stoji ispred te djevojke. Kontradiktorno, zar ne?”

“Nisu ni svi stranci isti, ali generalno mogu reći da se primjećuje razlika u međuljudskim odnosima. Iako s njima proveden tek dan ili dva, vidim kakve situacije mi propuštamo samo zato jer se kod nas emocije podrazumijevaju. To je glupost, a život je s jedne strane prekratak za podrazumijevanje, a s druge predug za žaliti za nečim tako glupim. Bilo da se radi o curi ili dečku, članovima obitelji, prijatelju, konobaru ili frizerki – ako nekoga volite recite mu to. Često. Ima jedna super izreka: In the end, we only regret the chances we didn’t take, relationships we were afraid to have, and the decisions we waited too long to make.”

Volim tvoje fotografije zato što su životne. Na njima ne vidim da se ti dokazuješ kao umetnik već da zaista hvataš lepotu sveta i njegove prave otkucaje. Da li kroz svoje radove pokazuješ samo lepe stvari zato što takvim život vidiš ili ti život zaista nameće lepotu zbog posla kojim se baviš?

“Fotografiranje vjenčanja nije teren za dokazivanje mog umjetničkog izričaja, skupocjene opreme ili vještine u obradi. Iako imam neke svoje fore i cake, trudim se fotografirati impulzivno jer na taj način dobijem kadar koji svi imamo u svojim očima dok promatramo svijet oko sebe. Prije nego sam krenuo punili su mi glavu raznim savjetima o kadriranju i zlatnom rezu. Zanemario sam gotovo sva pravila s vremenom i namjerno ću danas staviti subjekt u sredinu kadra zato jer je tako i mi percipiramo stvari golim okom. Nije važno da jedna fotografija bude besprijekorna, a ostale nebitne. Jedna bez druge nemaju smisla, kod mene je priča važna. Prije svake objave provjerim galeriju na web-u i nerjetko se zamislim jer mi često jedna fotografija izvučena iz konteksta priče djeluje sasvim bezveze. To je nešto kao vađenje rečenice iz konteksta u novinarstvu. Pokušavam pokazati stvarnu sliku nečijeg vjenčanja sa fokusom na ljude i njihove emocije. Život mi je dao dobru pouku i mogu vam reći iz iskustva da je prekratak za ružne stvari. Iz tog razloga ih izbjegavam na fotografijama sasvim spontano. One jednostavno ne dospiju u moj fokus.”

Ono što mi je takođe strava jeste trud koji ulažeš da svoje mladence obraduješ nekim specijalno za njih izrađenim grafičkim dizajnom, printom u koji pakuješ svoje radove. Koliko ti takvi detalji pomažu u prezentaciji sopstvenog rada?

“Grafički dizajner nisam, ali se trudim sklapati stalno nešto i većina stvari koje ste do sada vidjeli su rezultat bezbrojnih budnih noći uz Google i razne tutorijale o dizajnu. Trudim se podići sve skupa na viši nivo jer mislim da je to vrlo važno za mene kao umjetnika jednako kao i za moje mladence. Divan je osjećaj dobiti fotografije upakirane kao poklon. Na taj način ja njima dajem do znanja da je meni moj rad, a samim time i njihova priča, najvažnija. Ako ne cijeniš sam sebe i svoj rad, ne možeš očekivati ni da te drugi cijene. To je dio mene i predstavlja ono što ja radim i volim. Nedavno sam dogovorio suradnju sa jednom predivnom i talentiranom srpskom dizajnericom koja je radila layout za moje torbe, a dogovaram neke stvari i sa jednom poznatom hrvatskom dizajnericom. Neću još otkriti o čemu se radi, ali ćete sigurno saznati kada bude realizirano.”

Hajde sad da mi kažeš šta bi zaista želeo da ti se dogodi. I privatno i poslovno.

Da radiš neko uberkul venčanje sa nekim poznatim fotografom koji je za tebe „car nad carevima“ negde u Meksiku ili ti je super što u Hrvatskoj imaš priliku da fotkaš zanimljive ljude na različitim lokacijama? Daj neki neodsanjani dečački san. 🙂

“Privatno bi htio da se natjeram svako jutro napraviti smoothie i stignem češće trčati. Želim ići na koncert Black keysa koji sam propustio zbog vjenčanja u Dubrovniku, opet svirati u bendu za koji nemam više vremena, probati paragliding, kitesurfing i ronjenje, završiti neki tečaj kuhanja, proputovati još puno svijeta, naučiti tipkati sa svim prstima, probati još puno dobrih vina, prestati biti alergičan na jaja, mlijeko&pšenicu, još bar jednom otići u Moritz eis u Beogradu i prekršiti sve ovo što ne smijem jesti. Manje vremena provoditi za računalom, stići se javiti baš svim prijateljima za kavu kada dođem u svoj Split, početi piti kavu napokon, znati plesati i prije nego popijem (ovo je iluzija), doći na aerodrom s curom&fotoaparatom i samo odabrati destinaciju pa što bude, isprobati život bez gravitacije, provesti jedan godišnji na jedrilici, napokon sebi ostaviti vremena taj godišnji, valjati se po pustinjskim dinama, baciti papirnati avion sa Empire state-a, naučiti meditirati, plutati u Mrtvom moru, biciklirati kroz Nizozemsku, upoznati Chuck Norrisa, baciti se u more odjeven, proći Route 66 u nekom Cadillac kabrioletu…ima toga još puno! :)”

“Poslovno samo želim imati predivne mladence kao do sada. Zbilja sam imao sreću raditi sa prekrasnim ljudima koji su ostavili traga u mom životu i uvijek ću im biti zahvalan na povjerenju koje su mi dali. Sve ostalo na poslovnom planu ću se potruditi osmisliti i ostvariti s vremenom.”

I na kraju, strahovito me zanima – ko će fotkati tvoje venčanje? 😉

“Za moje vjenčanje imam vremena tražiti. 🙂 Bilo bi nezahvalno sada napisati jednog od mojih favorita koji će možda s vremenom podbaciti, pa da skočim sam sebi u usta. 🙂 Kod nas ima strašnih umjetnika koje cjenim i čijem radu se divim, tako da ima izbora za svih – pa čak i za mene. Nije isključeno ni da ću zvati nekog iz inozemstva jer bi bilo glupo da mi prijatelj na svadbi mora raditi, ali o tome nešto kasnije. :)”

Dignite noge uvis, izgubite glavu da biste je tražili, mudro riskirajte, koračajte tražeći nečija stopala.

Otrgnite sebe zaboravu i uradite nešto dobro za ovaj svet. Danas, odmah, neka traje u nečijem sećanju i produži vam vek.

Vaša Ivy M2

All photos: Marko Marinković, Marinkovic weddings